Čovjek se s borbom i borenjem susreće već od svog samog postanka i njegovi pokreti su prirodne – atavističke reakcije slične životinjskima, a s ciljem čovjekove borbe za opstankom te samo održavanjem. Tako da sa sigurnošću možemo reći da je borenje staro koliko i ljudska vrsta.

Borba i borenje pratit će čovjeka kasnije kroz čitav život u svim periodima, kao i različitim područjima njegova zanimanja. U djetinjstvu borba počinje kao igra i zabava, da bi se kasnije nastavila kao egzistencionalna, kulturna, religiozna ili politička borba, a i sam čovjekov život je izvor njegove borbe kao težnje za afirmacijom i prestižem u socijalnim sredinama.

Od čovjekova postanka, borba čovjeka protiv čovjeka promatra se kao svojevrstan psihosocijalni fenomen. Za razliku od životinja, čovjek je kao razumno biće imao privilegiju da evolvira u visoko razvijenu civilizaciju s dostignućima kojih smo danas svjedoci. Zahvaljujući pronalasku vatre, oruđa i oružja, ali i jezika kao sredstva komunikacije, čovjek je stvorio preduvjete za efikasniju borbu protiv životinja, a to su istovremeno bili i preduvjeti za klasna raslojavanja.

Time prvobitna iskonska borba čovjeka protiv čovjeka dobiva nove smjernice u ratovima kao masovnim oblicima ljudske borbe. Čovjek i rat po svojoj surovosti i destrukciji nisu odmakli od prvobitne borbe za samoodržanjem. Bez obzira na oblike fizičkog sukobljavanja, u centru sukobljavanja se uvijek nalazi čovjek, pojedinac. Tako u najranijim periodima počinju prve borbe za lovišta, za vlast i dominaciju u grupi kao i često zbog pukih razlika među plemenima u želji za dominacijom ili zbog razlika u kulturološko–religiozno–filozofskim obilježjima sredine.

USAVRŠAVANJE BORILAČKOG UMIJEČA

Gonjen nagonom čovjek je usavršavao svoja borilačka umijeća i povećavao svoje sposobnosti s ciljem uništenja svog neprijatelja kao nekoga tko mu ugrožava život. Najveći čovjekov strah je zasigurno strah od smrti. Upravo taj strah, želja i nastojanje čovjeka da se on prevlada, rezultiralo je time da čovjek dobije snažan motiv za usavršavanje borilačkog umijeća te jačanje tijela, ali i duha s ciljem samo održavanja i puke obrane života. Stoljećima čovjek stječe borilačko iskustvo i akumulira ga te ga kasnije primjenjuje u raznim sukobima i borbama na život i smrt. Vremenom se razvijaju i simbolički oblici demonstracije borilačkog umijeća tako da se razvijaju humanije forme borilačkog nadmetanja kao što su običajno–folklorna, folklorno–viteška nadmetanja iz kojih kasnije proizlaze najsuvremeniji i najplemenitiji oblici borilačkog nadmetanja – borilački sportovi.

BORILAČKI SPORTOVI

Borilački sportovi svoje korijene imaju u najelementarnijim oblicima borenja koji su nastali u cijelom svijetu, neovisno jedni o drugima. Ovakva hipoteza je u velikoj mjeri potvrđena arheološkim istraživanjima koja su vršena u različitim dijelovima svijeta.Takoreći, gotovo da nema zemlje koja nema i svoj autohtoni „izvorno–folklorni” oblik borenja ili neke od oblika igara a koje pak zadovoljavaju nagonsku potrebu čovjeka za borbom kao privikavanje na borbu za opstanak. Također imaju i svoje crteže, reljefe, gravure, statue, ukrasne vaze, predmete od terakote ili kovani novac s motivima borilačkog umijeća, koje susrećemo u cijelome svijetu. Među najstarije izvore spadaju oni pronađeni u staroj Kini kao i u drevnom Egiptu, Mikeni, u antičkoj Grčkoj kod starih Inka, Perziji, Kritu, Rimskoj državi, Koreji te Japanu.

Mišljenje je da su najelementarniji oblici borenja nastali neovisno jedni od drugih, ali također je i nepobitna činjenica da su već vrlo rano počeli utjecati jedni oblici borenja na druge. Tako su se međusobno ispreplićući te klasno–vojno–obrazovno i politički utjecali jedni na druge, a učestalo se međusobno upotpunjavajući i usavršavajući. Želja je autora da pojasni povijesni razvoj borilačkog umijeća nastalog u različitim područjima svijeta.